Malu virtualnu izložbu dječjih likovnih radova čini samo deset fotografija s likovnim primjerima s kojima sam se u „vremenu korone“ – uz propisane mjere reduciranja kretanja i druženja – uspjela osobno susresti i snimiti ih.
Uvod u malu virtualnu izložbu dječjega likovnog izraza u „vremenu korone“
Malu virtualnu izložbu dječjih likovnih radova čini samo deset fotografija s likovnim primjerima s kojima sam se u „vremenu korone“ – uz propisane mjere reduciranja kretanja i druženja – uspjela osobno susresti i snimiti ih.
Predstavljam dva crteža štapom po tlu, trodijelni crtež kredom na pločniku, dječji uradak nastao prostornim oblikovanjem oblutcima na obali jezera u gradskome parku, malu „instalaciju“ od prirodnih materijala na pješčanoj obali rijeke te dva, odnosno tri crteža flomasterima u boji s motivom portreta na balonu od napuhane jednokratne gumene rukavice.
Ovdje izloženi dječji radovi, uz popratne „likovne crtice“, mogu poslužiti i kao podsjetnik na dječju potrebu za osobnim stvaralačkim izrazom čak i u vremenu i okružju s (privremeno) ograničenim mogućnostima te njihovu fleksibilnost u pronalaženju rješenja za takve nedostatke i poteškoće.
Zašto dijete crta, zašto se likovno izražava?
U traženju i nuđenju odgovora na ovo pitanje, nastojat ću ostaviti postrani teoretsko stručno znanje koje sam dosad stekla i većinu općeprihvaćenih izraza koje profesionalni likovni edukatori redovito upotrebljavaju, a naročito one uvriježene i olako korištene fraze o „dječjoj kreativnosti“ i „malim kreativcima“. Pokušat ću pitanje „Zašto dijete crta?“ sagledati na nov i svjež način, „iz unutra“, kao da se to prvi put pitam, isključivo na temelju primjera s ove izložbe. I to što sličnije djetetu koje se s nečim zanimljivim prvi put susreće, pa to promatra s neskrivenom radoznalošću i iskrenim čuđenjem te nastoji dokučiti srž njegove pojavnosti, dimenzije, funkcioniranje, djelovanje i moguću relaciju sa sobom…
Krenimo od sl. 1, fotografije crteža ptice, jasno specificirane kao „morska ptica“.
Što je dječaka Z, staroga 3 godine i 10 mj., u vremenu prve faze ublažavanja restriktivnih mjera s još uvijek aktualnom zabranom korištenja objekata za igru u dječjim parkovima, navelo da štapom po tlu ulaznoga dijela parka nacrta Morsku pticu i to vrlo velikih dimenzija, posebno u usporedbi s visinom djeteta?
Sl. 1 Dječak Z, 3 god. 10 mj., Morska ptica, crtež štapom po tlu, c. 55 cm (snimljeno 30. 4. 2020., u vrijeme prve faze ublažavanja restriktivnih mjera)
Sl. 2 Dječak Z, 3 god. 11 mj., Ovo sam ja, crtež štapom po tlu, c. 60 cm (snimljeno 21. 5. 2020., u vrijeme strogo kontroliranoga povratka djece u dječje vrtiće)
Početni poticaj za crtež relativno je lako dokučiti: u igri s dječakom odrasli član obitelji pronađenim dugačkim štapom-granom crta velikoga kita u moru, a potom i različita morska bića ili svakojake predmete koje kit nastoji „progutati“.
Međutim, što se dalje događa?
U trenutku kad dječak, umjesto dotadašnje upotrebe svoga štapa za „brisanje“ i poništavanje, odnosno „gutanje“ ili „bijeg“ zatraženih crteža-objekata, odluči isti štap upotrijebiti za svoj vlastiti crtež, njegova uloga u zajedničkoj igri i općenitome propitivanju odnosā u prirodi, dakle i u svojoj komunikaciji s drugom osobom, „kitom“ i s prirodom – postaje značajno aktivnija te prvi put preuzima inicijativu.
A već mu je od ranije poznat osjećaj uzbuđenja i veselja zbog „moći“ da čvrstim povlačenjem štapa po pogodnome tlu ostavlja trag koji prati njegovo kretanje u prostoru ili pak da snažnim pokretom ruke taj trag na odabranome mjestu usmjerava prema želji i oblikuje neke svoje forme.
Spontano se i šutke udaljava od kita te, stojeći okrenut mu leđima, na netaknutome, neiscrtanom i valjda „sigurnom terenu“ u nekoliko poteza crta svoju pticu, uz jedina objašnjenja: „Morska ptica. Ovo joj je kljun, ovo su joj krila.“
Vjerojatno svoj sveukupni doživljaj ptice i zadivljenost njenom „ulogom“ u prirodi te njenim potencijalnim mogućnostima u priči o kitu može u tom trenutku lakše i potpunije izraziti vizualno i kinestetički – crtežom i akcijom – nego samim riječima.
Umjeti, makar i nesvjesno, preoblikovati svoju (nevidljivu!) pomisao ili zamisao u vidljiv, zoran iskaz nesumnjivo čini dijete zadovoljnim i ponosnim na sebe. Uz to zasigurno doživi i onaj neuhvatljivi ali opći ljudski osjećaj radosti zbog stvaranja nečega, pritom i „opipljivoga“. U tom trenutku svoj uradak također može nekome pokazati, podijeliti ga s drugima. No, cijeli proces nastajanja uglavnom je i djetetu i istinskome umjetniku uzbudljiviji od samoga rezultata, tako da, primjerice dječak Z nema potrebe da taj crtež kao rezultat svoga truda trajno sačuva ili ga kasnije nekome spominje.
A djetetovom samomotivirajućem zabavnom procesu stvaranja, primjerice ovoga crteža, prethodi također neizmjerno interesantno dječje istraživanje svijeta u svome okružju pa i onome izvan svoga dosega.
Istovremeno istražuje i mogućnosti (likovnih) sredstava kojim svoj crtež može oblikovati, odnosno ostvariti.
Dječak Z, koji je u likovnoj razvojnoj fazi još uvijek rijetkih prepoznatljivih crteža ljudi a tek nešto češćih u slučaju životinja, u svome domu i u dječjem vrtiću crta (napomena: ovdje izuzimamo slikanje) olovkom, olovkama u bojama ili flomasterima na papirima formata A4 ili povremeno A3. U ovom pak prirodnom okruženju urbanoga parka, u kojem obitavaju brojne stvarne ptice i koji nudi (relativnu) slobodu kretanja, stvara puno slobodniji, veći i čudesniji crtež. Dugački i čvrsti improvizirani štap kao sredstvo za crtanje na podlozi od usitnjenoga kamena koja je „neograničenoga“ formata sam po sebi „nameće“ ili pak pruža svoje vrlo specifične izražajne mogućnosti, koje dijete, spremno na eksperimente i novu igru, samo treba prihvatiti. Dječak Z je radoznao i otvoren prema novome, pa prihvaća taj izazov.
Isti dječak mjesec dana kasnije (sl. 2) u drugom parku, u znatno boljim uvjetima za igru, svejedno želi crtati. Crta svoj autoportret, koji on doživljava i naglas predstavlja kao „Ovo sam ja.“ Na naknadno pitanje u svrhu provjere njegova motiva (jer djeca toga uzrasta na svojim crtežima nerijetko promjenjivo imenuju ranije „portretirane“ osobe) „Jesi li to nacrtao nekog čovjeka?“, dao je vrlo precizan i jezično napredan odgovor, „Ne, nacrtao sam samoga sebe.“.
Zašto dijete crta samoga sebe?
Crtač, „umjetnik“, promatrač, s jedne strane, i objekt promatranja i crtanja, „model“, s druge strane – ovdje je ista osoba.
Dječak Z, kao i djeca općenito, tijekom odrastanja sve više istražuje i propitkuje znanje o sebi, svojoj pojavnosti (što je puno više od samoga izgleda) te preispituje svoje mjesto u svome neposrednom okruženju i u širem svijetu koji upoznaje posredno.
Djetetu je svijet mjesto čuđenja i radosti otkrivanja i upoznavanja. Ono je (još uvijek :) u skladu sa svijetom, pa bi i „autoportret“ u takvom okružju mogao biti njegova vesela poruka pristajanja na taj suodnos „Evo me! Tu sam!“
Dječak Z ponovo crta dugačkim i čvrstim štapom po zemljano-pjeskovitoj podlozi u otvorenom prostoru, oslobođen je od ograničenja zadanoga formata, primjerice papira, pa njegova likovna aktivnost nalikuje slobodnoj igri i istraživačkoj „avanturi“.
Međutim, usredotočen je samo na bitno – izraziti svoj doživljaj sebe.
Predstavlja se na osnovi prikupljenoga iskustvu dnevnoga promatranja i proučavanja sebe u velikome zidnom ogledalu u hodniku svoga doma. Ali i ukupnoga iskustvenoga znanja o sebi.
Dakle, „ovo sam ja“ treba biti u „približno“ prirodnoj veličini (u svakom slučaju puno većoj nego što je na papirima kod kuće ili u vrtiću!)? A on sebe ionako doživljava kao velikoga i važnoga.
S druge strane, svoju radosnu uklopljenost u svijet niti ne treba istraživati daljnjim proširenim crtežom jer su park, obitelj i grad ionako već tu oko njega?
Dječja „ulična umjetnost“, street art na pločniku
Možemo pogledati i crteže nešto starije djece u tehnici u kojoj značajnu ulogu, osim linije, ima boja.
Sl. 3a i 3b Dječji (grupni) crtež kredama u bojama na pločniku: Autobus, tramvaj i avion, Prečko, Zagreb, autori nepoznati (snimljeno 21. 3. 2020, posljednji dan prije uvođenja strogih mjera ograničenja kretanja i okupljanja)
Na praznoj autobusnoj stanici već neugodno „ispražnjenoga“ grada, dan prije općega zaustavljanja i zatvaranja zbog uvođenja strogih mjera ograničenja kretanja i okupljanja, naišla sam na dječji crtež kredama u boji na asfaltu. Najvjerojatnije troje djece različita mlađeg uzrasta crta prometna sredstva, svatko po jedno, koje dnevno mogu vidjeti i čuti u tome dijelu grada te ih imenuju odgovarajućim ispisanim nazivom: autobus („bus“), tramvaj („tranvaj“), avion („avioᴎ“). Vrlo je moguće da djeca, potaknuta opaskom odrasle osobe u pratnji, poput „Možda više neće proći/doći nijedan autobus“ ili „Od sutra se više nećemo moći voziti autobusom i tramvajem…“, spontano izražavaju svoj izraz divljenja i dječjega poštovanja prema tim važnim prometalima. Uloga motivirajuće komunikacije s brižnom odraslom osobom i njene skrbi da djeca uza se imaju dovoljno kreda za crtanje svakako je od presudne važnosti za ovako „angažiranu uličnu umjetnost“ najmlađih (u usporedbi s nimalo stvaralačkim kućnim preslikavanjem popularnih komercijaliziranih likova iz „crtića“).
Usputno, na ovom je grupnom crtežu zanimljivo promotriti perspektivu, dječji način promatranja i prikazivanja prostornih odnosa cestovnih i zračnih prometala.
Prirodni materijali iz okruženja u interdisciplinarnim igrama na otvorenom
Djeca koja s obitelji (ili odgajateljima/nastavnicima) često borave u prirodi rado i inventivno koriste prirodne oblike (kamenje, grančice, plodove, pužiće…) za igru, likovni izraz ili čak izvanučioničke interdisciplinarne igre koje povezuju sadržaje, primjerice prirode i društva, matematike i likovne kulture.
Sl. 4 i 5 Oblikovanje u prostoru prirodnim materijalima: 3D pisanje brojki oblutcima, SRC Jarun – park i jezero, Zagreb, autori nepoznati (pronađeno i snimljeno 19. 3. 2020., tri dana prije uvođenja strogih mjera ograničenja kretanja i okupljanja)
Na rezultat takve igre naišla sam uz jezero Jarun. U matematičko-likovnoj igri s elementima sadržaja nastavnog predmeta prirode i društva – (vjerojatno brojanje, brojevni nizovi i) trodimenzionalno, reljefno pisanje, odnosno slaganje brojki od riječnih oblutaka – sudjeluje mlađe dijete (brojevi 1 – 10) i starije dijete ili odrasla osoba (10 – 20). Likovni jezik u igri čine različiti oblici, boje, teksture i veličine pojedinih kamenčića, ritam nizanja kamenčića u pojedini znak-brojku, ritam nizanja pojedinih brojki, kontrasti, sklad…
Ovakva igra može, veselo, primjereno dječjem uzrastu i upravo na način koji je prirodan u dječjem usvajanju znanja i vještina, uspješno nadopuniti nastavne sadržaje iz nastave na daljinu i „škole kod kuće“.
Napomena: dječje uratke na sl. 3a i 4 već sam objavila na svom profilu na Facebooku: Coronavirus, self-isolation, and earthquakes 22–23 March in Zagreb, Croatia/Koronavirus, samoizolacija i potresi u Zagrebu 22–23. 3. 2020.[1].
Prirodni materijali iz okruženja u dječjemu likovnom oblikovanju
Pronalazak male „instalacije“ od prirodnih materijala iz neposrednoga okružja na obali rijeke Save jako me je obradovao jer je ona postavljena na tako neuočljivom mjestu da je ostala sasvim mala mogućnost da je itko otkrije. Uz, to oblikovana je od materijala i na način kojim se sasvim uklapa u okoliš i slabo je uočljiva. Također, predodređena je da sušenjem i osipanjem materijala od kojih je oblikovana mjestu svoga postava u kratko vrijeme vrati prvotni uobičajeno travnato-pjeskoviti izgled. Zato mi se učinila izvrsnim primjerom potpuno ekološke land art umjetnosti po dječjoj mjeri za neke njihove sitne igračke.
Sl. 6 i 7 Mala „instalacija“ od prirodnih materijala/Mini dječji land art na obali rijeke Save: Pješčano brdo s kopljima-grančicama i zastavama od listova?, ø c. 25 cm, vis. c. 30 cm (pronađeno i snimljeno 11. 4. 2020. u 11:43, u vrijeme najstrožih restriktivnih mjera)
Gdje je u ovoj „likovnoj crtici“ samo dijete (ili možda njih dvoje)?
Djeca općenito svoj okoliš aktivno promatraju i u njemu primjećuju brojne pojedinosti. U prirodnome okružju često požele i sami djelovati – sudjelovati u uzbudljivoj prirodnoj sceni. Pridonijeti ljepoti prirode, njenim oblicima i strukturama. Nešto joj pridodati i stvoriti svoj osobni mali iskaz u živom dijalogu s prirodom.
Oblikovatelj(i) ove instalacije prethodno uočavaju i donose kamenčiće, grančice, lišće, sitne bijele pužiće, (možda i zelene i žute travke, suhe plodove i sjemenke, koje i lagani vjetar brzo raznese). Prirodnu ponudu „likovnih“ sredstava koriste bez predrasuda, sumnji i pretjerane (samo)kritičnosti te izvana nametnute strogosti u procjeni „ispravnih“ tehnika i postupaka. Odabir vrše prema njima odgovarajućim oblicima, bojama, veličinama, strukturama i teksturama. Od pijeska, uz pomoć vode iz nešto niže rijeke ili svoje bočice, oblikuju mali brijeg koji u njihovoj zamisli može biti i „čarobni brijeg“ ili štogod drugo požele.
U „vremenu korone“, uskraćeni za različite aktivnosti i druženja te upućeni na dugotrajni boravak u zatvorenom prostoru, u vjerojatno kratkom i samotnom izlasku s roditeljima na obalu rijeke djeca pokazuju svima nama poticajan održiv odnos s prirodom.
Nelikovni materijali iz okruženja u dječjemu likovnom oblikovanju
Ove tri posljednje fotografije (sl. 8 – 10) upućuju nas u „praktični“ svijet snalažljivih i strpljivih roditelja i obitelji koji svojoj djeci omogućavaju i dodatno ih potiču na razvoj originalnoga, osobnog likovnog izraza te inovativnosti i vještina „primijenjene umjetnosti“ u svakodnevnom životu unutar doma.
Sl. 8 i 9 Djevojčica R, 6 god 1 mj., Djevojčica, flomasteri u bojama, gumena jednokratna rukavica napuhana kao balon (snimljeno 2. 5. 2020, u vrijeme druge faze ublažavanja restriktivnih mjera: prvo druženje sa širom obitelji)
Sl. 10 Dječak Z, 3 god. 11 mj., Želim crtati po balonu, flomasteri u bojama, gumena jednokratna rukavica napuhana kao balon (snimljeno 19. 5. 2020., u vrijeme strogo kontroliranoga povratka djece u dječje vrtiće).
Sigurna sam da bi se na nekim drugim virtualnim izložbama u Hrvatskoj i u svijetu, objavljenim u obiteljskome ili širem krugu, mogli naći i neizbrojivi nepatvoreni dječji crteži i slike, fotografije, skulpture, primjeri dizajna i ostali uradci u svim ovdje nespomenutim likovnim tehnikama. Posebno bi trebalo izdvojiti uratke u tehnikama koje svjedoče o dovitljivosti roditelja i same djece u rješavanju problema, primjerice pomanjkanja materijala ili prostora za rad, kako bi se djeca mogla likovno izraziti i u takvim ograničavajućim uvjetima. Jer se neupitno potvrđuje da likovna umjetnost i likovni iskaz, kao i umjetnost općenito, djeluju blagotvorno na mentalno, emocionalno i duhovno zdravlje.
Djeca u vremenu korone, djeca u vremenu rata
Zbog koronavirusa bezbrojna su djeca u svijetu nekoliko tjedana ili mjeseci (bila) prisiljena na izolaciju s obitelji u zatvorenome, često i malom prostoru, živeći u neizvjesnosti, zabrinutosti i strahu, više ili manje prikraćena u dječjim potrebama i deklariranim pravima, nerijetko s iskustvom bolesti ili smrti njima bliskih ili poznatih osoba.
Tim se iskustvima barem djelomice priključuju također bezbrojnoj djeci, sadašnjoj ili nekadašnjoj, kojima je djetinjstvo uskraćeno zbog rata. A čijim je brojnim dječjim nedaćama i strahovima pridodan i neprekidan strah od realne fizičke opasnosti od smrti i gubitka doma.
Takvoj sam se djeci u vrijeme Domovinskog rata, tijekom posljednjega kvartala 1991. godine i tijekom 1995. godine, povremeno obraćala u radio emisijama UHO i O izumima i oko njih, Dječjega i ob¬razovnog programa 1. programa Radio Zagreba, odnosno 1. programa Hrvatskog radija.
Zanimljivo je spomenuti da se ratne školske godine 1991/1992., kao prethodnica aktualne „Škole na daljinu“ – nastave putem televizije i putem interneta, nastava provodila putem radija i televizije, pod nazivom „Radio škola” i „TV škola”.
Dvije radio emisije s kojima sam surađivala svojim su kratkim, dinamičnim i zanimljivim prilozima bile posebno usmjerene prema djeci s dugotrajnim boravkom u podrumskim skloništima, čiji je vanjski kontakt – zabavni i obrazovni – ovisio o trajnosti tranzistorskih baterija. U svojim sam ih prilozima nastojala oraspoložiti, ohrabriti i zainteresirati za relaksirajuće i stvaralačke sadržaje. Poticala sam dječje stvaralaštvo koje podupire autentičnost, inventivnost i suradnju, a zahtijeva jednostavne i pristupačne likovne tehnike te upotrebu improviziranih materijala koje djeca nalaze u svome neposrednom okružju.
I na kraju, kako sam ovaj post planirala objaviti 28. svibnja o. g., pripremila sam poziv odgojno-obrazovnim i kulturnim institucijama i svim edukatorima u umjetničkom području – za proslavu UNESCO-ovog Tjedna međunarodnoga umjetničkog odgoja i obrazovanja od 25. do 31. svibnja 2020.
Poziv je originalno objavljen na mrežnim stranicama UNESCO-a[2][3], krovnih međunarodnih organizacija iz područja umjetničkog obrazovanja,
WAAE-e (World Alliance for Arts Education/Svjetski savez za umjetničko obrazovanje)[4] i InSEA-e (International Society for Education through Art/Međunarodno društvo za obrazovanje putem umjetnosti)[5], a uobičajeno im se je u objavi i provedbi trebala pridružiti i HRV-InSEA (Hrvatsko vijeće Međunarodnog društva za obrazovanje putem umjetnosti – InSEA).
Ove je godine zajednička tema proslave bila promoviranje važnosti uloge umjetničkog odgoja i obrazovanja u životima djece i mladih, njihovih obitelji i društvene zajednice u vrijeme pandemije koronavirusa.
Kako smo sada ionako zakasnili s pozivom, ovo je samo najava teme o kojoj ću pisati u nekom od sljedećih postova.
Međutim, upućujem vas na dva izložbena kataloga mojih međunarodnih projekata ostvarenih u suradnji s nastavnicima članovima InSEA-e ili HRV-InSEA-e, BOL/PAIN : Osjećaj boli u radovima učenika od 12 do 19 god. izražen u mediju digitalne fotografije i PORUKE/MESS@GES : Šalju: Učenice i učenici od 12 do 19 godina [6][7].
Tri prve fotografije u prvome katalogu izražavaju dječji doživljaj boli vezan uz Domovinski rat.
Bilješke: