Nastavak prvoga posta i homage pogubljenim stablima
Pišem svoj drugi post kao dogradnju i nadopunu cjeline s prvim, koji ni sam još nije objavljen – jer je blog „u radu“. Tako da se u isto vrijeme bavim općim i specifičnim tehničko-uredničkim poslovima te još-uvijek-početničkim stvaranjem novoga posta, paralelno ili s promjenjivim redoslijedom pojedinih dijelova na hrvatskome i engleskom jeziku. Za to sve sad mi treba onaj dugo (40 x :) traženi mir i puna koncentracija, a umjesto toga oživljavam stresno iskustvo završavanja stručnoga članka u susjedstvu stana u kojem su bučni radovi preuređenja upravo na vrhuncu.
Nastavljam s pregledom crtica o mome osobnom ali i mnogo širem ljudskom proživljavanju teškoća koje je nametnulo „vrijeme koronavirusa“.
Usputni tihi homage pogubljenim urbanim stablima – posječenima prikriveno „koronom“.
Korona i potres u mome gradu
Stroge mjere ograničavanja zadržavanja na javnim prostorima počele su se u Hrvatskoj provoditi u nedjelju 22. ožujka. Istoga dana u 6:24 moj grad Zagreb i okolna mjesta pogodio je snažan potres jačine 5.5 stupnjeva po Richteru. Neugodna, totalna i dugotrajna trešnja probudila me je iz sna. Ne znam je li moja hladnokrvnost za pohvalu ili pokudu, ali nakon kratkoga razgovora sa suprugom, a zbog umora od cjelonoćnoga pisanja sve do ranih jutarnjih sati, oteturala sam natrag „u krevet“. Imala sam potpuno povjerenje u, čini se, kvalitetno građenu 45-godišnju deveterokatnicu u kojoj stanujemo. Suprug je sljedeći sat i po hladnoga jutra proveo sjedeći u zagrijanome autu na parkiralištu pored zgrade. Većina naših sugrađana satima je prostajala na otvorenome prostoru (čak uz kratkotrajan snijeg!) – naravno, bez puno mogućnosti poštivanja propisane fizičke udaljenosti. Mene je sljedeći, nešto slabiji potres, u čitavome nizu potresā toga dana, zatekao u 7:01 na istome mjestu. Tek sam nešto kasnije saznala podatke o njihovoj stvarnoj jačini i kakav su devastirajući učinak u tih tridesetak minuta imali na „dotadašnji“ Zagreb i na njegovu budućnost.
U centru grada oštećeno je oko 600 zagrada, mnogi su ljudi ostali bez domova, a jedna je djevojčica izgubila život. Srušio se i vrh jednoga od dva 108-metarska tornja katedrale. Tornjevi su podignuti 1880-ih godina, u historicističkoj – neogotičkoj – rekonstrukciji građevine čija je gradnja započela u 13. stoljeću. U vrijeme potresa upravo je posljednja i cjelovita 29-godišnja obnova katedrale bila u završnoj fazi, tako da je stradali toranj još uvijek bio pod skelama. (Nepuni mjesec kasnije, zbog opasnosti od naknadnoga urušavanja, planski je uklonjen i vrh drugoga tornja.)
Oštećeni su i muzeji i njihovi dragocjeni izlošci, bolnice, škole, fakulteti, nedavno obnovljene crkve…
Moj tihi izraz sućuti i tek mali homage, odavanje poštovanja teško oštećenome centru grada i građanima Zagreba, bila je jedna od mojih prilično rijetkih objava na Facebooku – niz fotografija s kratkim pojašnjenjima prizorā (uz navođenje elektroničkih izvora fotografija): Coronavirus, self-isolation, and earthquakes 22–23 March in Zagreb, Croatia/Koronavirus, samoizolacija i potresi u Zagrebu 22–23. 3. 2020.[1].
Tjedan dana kasnije na Facebooku sam podijelila fotografiju oštećenih tornjeva katedrale u formatu portreta. U kadru ih u njihovoj ranjenosti grle krošnje rascvjetalih magnolija iz parka Ribnjak, tik uz renesansne obrambene zidine katedrale[2]. Ovu iznimnu fotografiju snimila je u 8:10 ujutro nakon potresā moja prijateljica Vrijeska Ročić, čiji je stan, u blizini glavnoga trga, također pretrpio velika oštećenja.
Objava je bila uz tekst:
Fotografija katedrale u Zagrebu, koju je istoga jutra nakon potresā 22. ožujka snimila moja prijateljica Vrijeska. Optimističniji pogled na sve naše probleme u ovome „vremenu korone“, koji nam je sada svima potreban?
Tužna urbana priča – „make up“ i naličje
U sagledavanju razmjera tragedije grada Zagreba te njenih uzroka i posljedica treba napomenuti da se najveći broj stradalih objekata nalazi na prostoru zaštićene povijesne, arhitektonske i urbane cjeline, što pokazuje da ta zaštita nije adekvatno planirana i provedena.
Osnovni uzroci nastalih šteta (naravno, osim vanjskoga faktora, samoga potresa) nedovoljna su skrb i neplanska obnova na državnoj i gradskoj razini te dogradnje i prenamjene za koje su podjednako odgovorni svi „skrbnici“ i korisnici, uključujući i individualne, stanare. Dugogodišnje neodržavanje objekata nadomiještalo se povremenim projektima obnove pročelja zgrada – restauracijom ili tek bojanjem fasada, umjesto primarno rješavanjem statičkih problema čitavoga objekta. Uz to, u središtu Zagreba su izvedene brojne prenamjene prizemnih prostora u prostrane ostakljene lokale te brojne adaptacije stanova, često i bespravne, pri kojima su se uklanjali pregradni ali i nosivi zidovi.
Zabrinjava me prilično realna opasnost da središte grada nepovratno izgubi svoj urbani identitet u duhu srednjoeuropskoga grada. Njegov su identitet specifično činile, više od pojedinačnih građevina, slikovite ambijentalne cjeline s kraja 19. stoljeća i prve polovine 20. stoljeća (a u Gornjemu gradu i ambijenti 18. stoljeća). Pitam se hoće li se već i sama struka povjesničara umjetnosti i arhitekata ikada usuglasiti oko temeljne dileme prijepora: zahtjevna i skupa obnova „staroga“ ili suvremene arhitektonske veće-ili-manje interpolacije – kao, barem usputno, probitačna gradnja „novoga“? A zatim, hoće li biti dovoljno znanja, kritičnosti, nepristranosti i transparentnosti u provedbi javnih natječaja kako za restauraciju oštećenih zgrada, tako i za suvremene interpolacije na mjestu urušenih i manje vrijednih zgrada?
Stručna i svekolika javnost vrlo je kritički ocijenila Prijedlog Zakona o sanaciji Zagreba nakon potresa, pa se zabrinuto iščekuje novi, učinkoviti Prijedlog. Podržavam i zahtjev za donošenje novoga Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba koji bi cijelome gradu osigurao zaštitu prostora i omogućio održivi razvoj.
Vrijeme za knjigu „Ima li života prije smrti?”?
A sada, iz ove iste ere „restriktivnih mjera ograničavanja slobode kretanja i obavljanja društvenih aktivnosti radi sprječavanja širenja koronavirusa“ – evo nekoliko crtica moga osobnog „rada“ na održavanju fizičke, mentalne, duhovne i emocionalne razine zdravlja.
Prvo, iz svoga dnevnog promišljanja izdvajam razmišljanja i svojevrsne poruke, ovdje krajnje reducirane i sažete, dvoje stručnih i prividno nimalo sličnih autora.
Hrvatski psihijatar i psihoterapeut dr. Robert Torre u intervjuu s novinarom našega tjednika, objavljenome na portalu dnevnoga lista[3] izlaže stavove iz svoje nove knjige Ima li života prije smrti?. Njegov pristup većini suvremenih čitatelja i korisnika društvenih mreža vjerojatno izgleda neuobičajen i neprihvatljiv. S druge strane, možda bi upravo takav pristup u aktualnoj ograničavajućoj i neoptimističnoj situaciji u kojoj smo svi zatečeni (i – zatočeni?) mogao postati primjenjiv i koristan?
Osnovna je poruka dr. Torrea „Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se ne samosažalijevati.“ Smatra da na mjestu trendovskih banalnih nazora o životu koji zagovaraju sreću, zdravlje i uspjeh, u stvarnosti postoji život kojega karakterizira „neiskorjenjiva tragičnost“. Nadalje, „autentični ljudi žive život u njegovoj punini, a ona je redovito ružna i satkana i od bola“. Tvrdi da je veličina čovjeka u izdržavanju neuspjeha a bez potpadanja pod njegov negativan utjecaj. Mišljenja je da nam sadašnja nametnuta samoizolacija (i popratni subjektivni doživljaj osamljenosti) nudi priliku da je doživimo kao „dragovoljnu samoću – pozitivan osjećaj uživanja u druženju sa sobom, u sebi“ i obnavljanje unutarnjega života i duševnoga mira kao trajnoga raspoloženja. I na kraju, usmjerava nas ka umijeću uživanja u „jednostavnosti male sreće“.
Vrijeme za knjigu „Ikigai”?
Kao drugi čitalački primjer, krajem ožujka sam ponovno posegnula za knjigom koja me je dojmila tri mjeseca ranije u ulozi božićnoga dara samoj sebi.
Knjiga Ikigai – japanski način pronalaženja životne svrhe autora Kena Mogia, neuroznanstvenika i pisca, izvorno je na engleskom jeziku objavljena 2017., a u hrvatskom prijevodu 2018[4].
Japanski izraz ikigai koristi se za opis užitaka i smisla života, a sastoji se od pojmova iki (živjeti) i gai (razlog). Predstavlja životnu mudrost. Povezan je s japanskom tradicijom, kulturom i običajima te životnom filozofijom koja stanovnicima ove zemlje pomaže da pronađu ispunjenje, radost i svjesnost u svemu što rade, a posljedično i da ostvare zdravstvene dobrobiti i dugovječnost, znanstveno potvrđene u istraživanjima provedenima 2008. i 2016. godine. Imati svoj ikigai – „razlog da ujutro ustanete“, svoje životne radosti – i zadržati osjećaj da je život vrijedan življenja čak i u teškim životnim situacijama, svakako se čini aktualnom težnjom većine ljudi u svijetu.
U ovome periodu ispunjenom nesigurnošću, brigama, ograničenjima i nezadovoljstvom, bilo mojim osobnim ili pak onim u mome okruženju, izgleda mi vrlo poticajno i oslobađajuće usredotočiti se na neke od ovdje predočenih stavova:
Osjećaj ikigaija „prebiva u svijetu sitnica“: jutarnjem zraku, kavi ili čokoladi, zraci sunca, omekšavanju mesa hobotnice, cvjetovima trešnje… („Radost sitnica“ jedan je od pet stupova koji kao potporni okvir omogućavaju procvat našega osjećaja ikigaija.)
Jednostavna zaokupljenost radošću bivanja u sadašnjem trenutku, „bez traženja neposredne nagrade ili priznanja“, sastavni je dio i jedan od stupova japanskoga koncepta ikigaija.
Važnost življenja u skladu s drugim ljudima i okruženjem, što uključuje društvenu senzibilnost – obazrivost prema ljudima – i iskazivanje poštovanje prema prirodi, čini stup koji se naziva „sklad i održivost“.
Posebno izdvajam dio teksta na str. 94–95, koji mi je suptilno dodatno osvijestio moju potrebu stvaranja vremenski produljenih ciklusa fotografija odabranih motiva iz okružja (vidi „isječke“ iz 10-godišnjega projekta Dnevnik pogleda s prozora stare kuće u Jelsi na stražnjoj korici izložbenog kataloga u Galeriji i fotografije koje slijede u ovome postu):
„Ichigo ichie (što doslovce znači „jedan po jedan susret“) je uvažavanje prolazne prirode svih susreta s ljudima, stvarima ili događajima u životu. Svaki susret moramo shvatiti ozbiljno upravo zato što je prolazan. (…) Spoznaja o tome da se životni susreti i užici događaju samo jednom čini temelj japanskog shvaćanja ikigaija i presudan je element japanske životne filozofije. Kad opažate sitne pojedinosti života, ništa se ne ponavlja. Svaka je mogućnost posebna.“
U odsustvu svih direktnih društvenih kontakata osim sa suprugom, najviše me je radovalo hodanje u prirodi, fotografiranje, vizualizacije fotografija-pjesama i dijelova moga budućeg bloga, čitanje, poneki film te konstruktivni, poticajni razgovori mobitelom s obitelji i prijateljima. Suprug se posvetio pisanju i ilustriranju unikatne slikovnice za unuka, za što mu je ranije nedostajalo slobodnoga vremena.
(nastavlja se)
Bilješke: