Uvod – „putovanje“ i putovanja
Svoj sam blog tiho i strpljivo oblikovala u sebi i nosila ga sa sobom po tramvajima, u zatišju učionica i radionica u Školi, u brzom hodu po prirodi, na ljetovanju na moru, na zadnjem putovanju s učenicima u Prag i Berlin, po kuhinji, u kupaonici…
Veselila sam se „samonagradi“ na kraju neprekidno-dinamičnih i bučnih četiriju desetljeća studiranja i usavršavanja, usporednoga rada s djecom, mladima i odraslima, pisanja i uređivanja obrazovnih materijala te samorazumljivih obiteljskih obaveza, s premalo sna. Između kojih sam tek povremeno uspijevala u umjetničkim izlascima iz redovitoga i rutinskoga u sebe samu (!) – ne bi li se osnažila u neprekidnoj potrazi za svojim istinskim mjestom u ne uvijek gostoljubivome svijetu oko mene.
Razmišljala sam: bit će to ispunjenje žudnje barem za virtualnim umjetničkim i ekološkim vrtom u kojem ću „saditi“, „brati“ i razmjenjivati uzgojene neprskane biljke i plodove sa slično zainteresiranima, prema vlastitome osjećaju i ritmu! A na taj ću način svakako izbjeći bolnu izloženost svojih umjetničkih radova i (da li) naivnih uvjerenja o mogućoj tiho-glasnoj ulozi umjetnika (i edukatora) – hladnim procjenama ili čak potpunom ignoriranju brojnih kustosa i izdavača. Također ću svojim neovisnim i dobrovoljno neprofitnim, svima dostupnim pisanjem bloga prekinuti iscrpljivanje ograničenjima, nerazumijevanjem i površnošću urednika te raširenim iskustvom neopravdano uskraćenih autorskih honorara i nepoštivanja autorskih prava.
A onda iz moje pretežno smirene samopouzdanosti u svoju uglavnom dosljednu spremnost na iskorak u novo i drugačije iznenada počnu iskakati nesigurnost, uplašenost i sumnja da sam ovaj put uistinu zakasnila – precijenila svoje sposobnosti, svježinu koncentracije i količinu hrabrosti, koje u mediju bloga, moram to priznati, ipak pripadaju puno mlađim početnicima entuzijastima!
Jedna od poneke dobre pratiteljice toga odlaganja konkretiziranja bloga bila je moje prihvaćanje poziva da s puno mlađim umjetnicama u nacionalnom parku na otoku Mljetu sudjelujem u kolaborativnom snimanju kratkih filmova u njihovu interdisciplinarnom projektu umjetničke uključenosti u zaštitu prirode[1]. U roku od dva dana kupila sam video kameru i stekla novu vještinu – manipuliranje kamerom i razmišljanje u mediju videa, bilježenje pokreta i zvuka, ne samo statične slike kao dotad.
Odgovori u zrcalnoj slici u lokvici vode
U prikrivenome suočavanju s umorom, sumnjama, brigama zbog problema bliskih ljudi oko sebe i nakupljenim emocijama, na Mljetu sam osobne, jednostavne, upravo tada potrebne odgovore pronašla u zrcalnoj slici u lokvici vode – koja je zaostala nakon neke ranije kiše na dnu staroga plastičnog čamca izvučenoga na suho.
Bili su još jasnije vidljivi u naknadnome pregledu fotografija na ekranu digitalne kamere, potom i na računalu. Vizualno (samo)oblikovani i tek naslućeni u svojoj punini, odgovori su uskoro osnaženi s nekoliko riječi koje su se pojavile „iz unutra“, a zatim uravnoteženi zapisom stiha-poruke na prvome papiru na dohvatu ruke. Tek nakon izrade fotografije u foto studiju i potom rukom ispisanoga teksta crnim flomasterom po njenim bijelim marginama, ove zabilježene refleksije – o refleksiji – nastavljaju živjeti kao moja osobna forma umjetničkoga izražavanja: fotografija-pjesma.
Pritom se moj vizualno-lirski iskaz gledateljima-čitateljima izlaže samo kao poticaj (a meni samoj kao budući podsjetnik) u slučaju nekoga „krhkog“ emocionalnog stanja, primjerice, dvojbe, tuge, emocionalne ispražnjenosti ili potištenosti – na potrebu promišljanja i gledanja nama „poznatoga“ i „negativnoga“ iz nove, drugačije perspektive.
Pogled na potrošeno, odbačeno, napušteno, dno (Sunčane naočale i plastični brod), digitalna fotografija (Mljet, 18. 10. 2019., 12:21), rukom pisani tekst (21. 11. 2019.), 33 x 45 cm
Pogled na potrošeno, odbačeno, napušteno, dno –
Otkriva nebo i svjetlost, igru, rast, radost-smisao?
Mtd, 21. 11. 2019.
Ova fotografija-pjesma (iz ciklusa koji se naslanja na fotografije autoportretā-refleksijā i autoportretā-sjenā) u prosincu je izložena i objavljena u katalogu godišnje izložbe profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu u Izložbenom salonu ISO.
Vrijeme planirano za tehničku pripremu bloga (o čemu nisam baš ništa znala i trebala sam potpunu vanjsku pomoć meni nepoznatih stručnih osoba) – na kraju prošle godine i na samome početku nove – ponovo se raspršilo, ovaj put u pripremanju putovanja u Kinu (!). Sad se ta ideja može činiti potpuno nadrealna, samo tužna :-( ili pak crno-humorna :-), s obzirom na početak epidemije, koji „slijedi“ u nastavku ove moje „priče“?
Dodatno me je u planovima pokretanja bloga omela i briga za zdravlje člana obitelji.
„Vrijeme korone“, „Ostani doma!“, hodanje uz rijeku…
A onda smo se, naravno, nespremni zatekli u „vremenu korone“, u kojem je pandemija koronavirusa 2019./2020. (kakvo znakovito ime!) sve nas na nekoliko mjeseci, neke manje, neke više, usisala poput globalne crne rupe.
Nepoznanice, neizvjesnost, za mnoge i strah, nelagoda i tuga zbog nezaustavljivoga rasta broja umrlih u zemljama naših prijatelja. Nerado se mirim sa spoznajom da će se životi većine ljudi ubuduće znatno izmijeniti. Osobno vjerojatno nikad neću otputovati u Kinu, a pretpostavljam da niti putovanja više neće izgledati isto, kao ni kulturna i društvena događanja, obavljanje toliko različitih poslova, školovanje, odmor. Promijenit će se i spontanost, učestalost i intenzitet druženja, zaljubljivanja, intimnih odnosa?
Koliko će se zbog svih mogućih uzroka i posljedica pandemije covida-19, uključujući i osiromašenje velikoga broja zemalja i svjetskoga stanovništva, odraziti negativno, moguće i pozitivno, na zaštitu prirode, umjetnost, etičnost?
Kao odgovor na sve snažnije preporuke za samoizolaciju („Ostani doma!“) i opću okrenutost cjelodnevnom praćenju novosti o virusu i njegovu širenju, umjesto pasivnoga hranjenja strahom i tjeskobom, koristila sam privilegiju stanovanja u blizini rijeke i jezera za svoja (naša, ako je sa mnom bio i suprug) brza, gotovo samotna, jutarnja hodanja. Pritom sam snimila niz fotografija i razmišljala o povezivanju nekih od njih ili onih ranijih u formu fotografskog diptiha – sa svojim pridodanim tekstom. I dalje sam u mislima i na računalu nadograđivala svoj budući blog.
Tužna urbana priča – ljepotica i …
Sredinom ožujka, u pregledu vijesti na internetu, u članku na portalu dnevnoga lista naišla sam na kratku informaciju vezanu uz novu ulogu za hotel Zagreb u Splitu u doba koronavirusa, koju sam žurno nadopunila s dva opsežna članka ranijih datuma objave[2][3]. Izvrsna fotodokumentacija o povijesti neopravdanoga propadanja ovoga impozantnog kompleksa arhitekta Ante Svarčića naveo me je da ponovo pregledam svoje fotografije iz ciklusa autoportretā-sjenā snimljene prije 11 godina upravo u okružju već tada jako zapuštenoga hotelskog plažnog objekta.
Ove dvije fotografije bile su (kao zasebne, 25 x 38 cm, 38 x 25 cm) dio moje samostalne izložbe Autoportreti-sjene i teksture grada u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec u Čakovcu 2009. godine i objavljene su u izložbenom katalogu (vidi Galeriju bloga).
Napomena: druga fotografija nije crno-bijela obrada u Photoshopu s, primjerice, simboličnom svrhom – okruženje je i originalno bilo „bez boje“.
Nažalost, u uvjetima provođenja mjera protiv širenja koronavirusa moj homage još jednoj žrtvi državne, županijske i gradske nebrige za arhitektonsko nasljeđe u dugačkome nizu svih devastiranih kulturnih, proizvodnih i prirodnih dobara – nije mogao dobiti svoj predviđeni tiskani oblik fotografskog diptiha s rukom ispisanim tekstom u njegovim marginama.
Umjesto toga, evo ga u svome najjednostavnijem obliku u mome prvom postu:
Ex bjelina zidova i moj ex Grad x 40 (Plažni objekt hotela Zagreb u Splitu), fotografski diptih, 2009./2020., digitalna fotografija (Split, Duilovo, 10. 3. 2009., 15:16/15:15), digitalni tekst izvan fotografije (18. 3. 2020.)
Ex bjelina zidova pokraj mora i moj ex Grad x 40,
Vojni hotel, izbjeglički objekt, korona-karantena…
Neshvaćena, neprihvaćena, ne-odabrana – KRIK?
Margaritas ante (…), tiha arhitektonska ljepotica.
Mtd, 18. 3. 2020.
Tekst „Blog pokrenut u vremenu korone“ nastavlja se u mome sljedećem postu.
Bilješke: